Priča iz bolnice

Naša dugogodišnja korisnica L. D. tri je mjeseca provela u bolnici zbog komplikacija vezanih uz primarnu bolest (karcinom) s kojom se već godinama bori. Njen je liječnik zaključio da je operacija nužna i L. je u bolnici obavljala sve potrebne pretrage.

Bolnice, terapije i liječnički pregledi njen su život već godinama. Obavlja ih kao po navici. Sva stepeništa i hodnike na KBC Rebro poznaje u detalje. Zatvorenih očiju pronalazi odjele i željena vrata. Volonterima koji ju prate zavrti se od silnih stepenica i hodnika, ona sigurno korača.

Posjećujemo ju da joj skratimo vrijeme, da popričamo, ohrabrimo je… U jednom trenutku u njenu sobu ulazi medicinska sestra. Ulazi brzo, kratko pozdravlja, brzo obavlja željenu provjeru i izlazi iz sobe. L. govori: „Od ove mi je sestre muka. Uvijek je u žurbi i nikad nije dobre volje. Stalno se na nešto žali i prigovara nečemu ili nekome. I uvijek kad mi digne tlak pa se čudi što su vrijednosti visoke.“

Pitala sam L. kako joj je sa drugim osobljem. „Kad mi dođe medicinski brat J. i kad mi on mjeri šećer i tlak onda bude sve ok. Miran je i vedar, uvijek se našali sa mnom, pita me kako sam danas, što ima nova i tako…“

Pitala sam ju kako joj je s liječnicima. Ispričala mi je kako je prije dolaska u bolnicu razgovarala s glavnim liječnikom (kirurgom koji će je operirati) i kako je upravo njegova pozitivna gesta bila presudna za njen pristanak na operaciju. Naime, liječnik ju je pozvao k sebi u ured i dugo s njom razgovarao (njene su riječi doslovno bile: „Razgovarao je sa mnom kao da smo ravnopravni.“). Potanko joj je objasnio sve procedure, rizike, razloge zašto smatra operaciju nužnom, a pokazao je i razumijevanje za njene strahove i bojazni. Opisivala je to kao jedno lijepo iskustvo premda je tema bila nadasve teška, a spomenuta operacija vrlo rizična.

Onda mi je ispričala događaj od prije neki dan. Obavljala je tih dana niz neophodnih pretraga rezultati kojih su zabrinuli mladu liječnicu koja je tada bila u smjeni. L. joj je (kao iskusna bolesnica osoba koja je kroz svoju bolest naučila mnogo o medicini), pokušala reći zašto je tome tako, ali mlada liječnica nije htjela slušati i odredila je L. tretman od kojeg je ova zamalo umrla. „Da me samo htjela poslušati…“ – rekla je L. kasnije.

Često se u svom bolovanju susreće s nerazumijevanjem medicinskog osoblja i ignoriranjem njenog mišljenja. Izuzetno su rijetke situacije kada ju osoblje pita za mišljenje, a često se za vizita ponašaju kao da u krevetu sjedi osoba koja ne čuje, ne vidi i ne osjeća – nitko joj se ne obraća, ništa ju nitko ne pita, liječnici razgovaraju međusobno kao da nje nema, ulaze i izlaze…
„Osjećaj je jako ružan, osjećaš se manji od makova zrna, tvoje se samopouzdanje mrvi u komadiće… Strepnja raste, strahovi se umnažaju…“ – kaže L.

L. je uvjerena da joj upućena lijepa riječ, gesta, toplina i uvažavanje beskrajno pomažu. Tisuće i tisuće drugih svjedočanstava potvrđuju to isto – koliko je povjerenje u liječnika i medicinsko osoblje općenito, kao i dobar odnos između liječnika i pacijenta važan za uspjeh liječenja. Da je toga više, bilo bi više ozdravljenja, poboljšanja, trošilo bi se manje lijekova…

Zašto se tome pridaje tako malo pozornosti i zašto ovisi samo o izuzetnim pojedincima, koji nisu postali dio uhodanog sistema obrade pacijenata kao na traci, pitanje je koje si postavljaju nebrojeni pacijenti.

„Najvažnija će mi briga biti zdravlje mojega pacijenta.“

“U času kada stupam među članove liječničke profesije, svečano obećajem da ću svoj život staviti u službu humanosti.“

Dio je to iz Hipokratove zakletve koju polaže svaki liječnik. Samo da se malo podsjetimo…

Photos courtesy of Pixabay